BIH - VIJESTI - BIH

Milorad Dodik je rođen 1959. u Laktašima. Fakultet političkih nauka je završio u Beogradu. Na prvim višestranačkim izborima u BiH 1990. je izabran u Parlament BiH na listi Saveza Reformskih Snaga. Na izborima 1997. godine, kao član partije SNSD, izabran je za narodnog poslanika Parlamenta Republike Srpske.

Godinu dana poslije, dobija mandat za sastavljanje Vlade. Na sjednici Narodne Skupštine u Bijeljini 1998. godine, sa samo dva poslanika, postaje Premijer.

Kada je postao predsjednik Vlade, u RS su ušle prve velike donacije, Dodik je postao apsolutni ljubimac međunarodne zajednice, koja je tih godina tolerisala svako njegovo ponašanje.

Kada je izgubio izbore 2000. godine, shvatio je da se izbori u RS dobijaju nacionalnom retorikom i vrlo spremno je ušao u narednu kampanju.

Kao rezultat promijenjene retorike, na izborima 2006. partija Milorada Dodika osvojila je blizu 60% podrške glasača u Republici Srpskoj.

Glavna obećanja koja su mu donijela gotovo plebiscitarnu podršku naroda bila su referendum o odvajanju Republike Srpske, mreža autoputeva i velike investicije u entitetu od sredstava ostvarenih prodajom Telekoma.

Ni jedno od ovih obećanja nije ispunjeno.

Najveća investicija u ovom periodu je zgrada Vlade Republike Srpske, najskuplji administrativni centar u regiji, na čiju izgradnju je, sa kamatama, utrošeno oko 220 miliona maraka. Blizu 50 miliona maraka je otišlo na unutrašnje uređenje u kojem gotovo da nema domaćih proizvoda.
Natpolovična većina u Skupštini RS u protekle četiri godine donijela je Miloradu Dodiku apsolutnu prevlast u društveno političkom životu i potpunu kontrolu javnih medija u RS.

Sa neistomišljenicima se obračunava javno, uvredama i psovkama.

Na izbore u oktobru 2010. izlazi kao kandidat svoje partije za poziciju Predsjednika Republike Srpske

buka/

SARAJEVO, BANJALUKA - Ukoliko bi se opšti izbori održali narednog vikenda u BiH, ubjedljivu pobjedu odnijeli bi kandidati SNSD-a i SDP BiH na svim nivoima.
Pobjeđuju SNSD i SDP

Za mjesto tri člana Predsjedništva BiH boriće se ukupno 20 kandidata, dok za mjesto predsjednika RS 19 kandidata. Prema podacima Centralne izborne komisije BiH na predstojećim izborima pravo glasa imaće ukupno 3.126.599 birača, biće štampano više od 14 miliona glasačkih listića, dok će čitav izborni proces koštati 12 miliona maraka.
Nezavisne.com

Dobrodošli u Sarajevo! Dobrodošli u najljepši grad na svijetu! Dobrodošli u Olimpijski grad! Dobrodošli u grad koji je prošao najdužu opsadu u istoriji čovječanstva! ... Dobrodošli u Sarajevo, centar adrenalinskog turizma!

Sve su to krilatice domaćeg (skoro pa organizovanog) turizma kojim vabimo goste u glavni grad Bosne i Hercegovine. Ono što, slučajno ili namjerno, izbjegavamo napomenuti našim gostima je dodatna ponuda "grada opasnog življenja", ono što nas krasi posljednjih godina. Ubistva, pljačke, premlaćivanja – svakodnevnica. Na to bi goste bio red barem upozoriti ako ne i dodijeliti po jedan pancir ili cijeli borbeni komplet (http://protest.ba/v2/prirucnik-borbeni-komplet-za-u-grad/) svakom ko dođe u glavni grad Bosne i Hercegovine.

Sredstva gradskog prevoza smo apsolvirali prije nešto više od dvije godine, kada smo pokazali svijetu da je moguće ubiti Denisa Mrnjavca bez bilo kakvog jasnog razloga sem objesti. Neki dan se nešto slično ponovilo ali je žrtva preživjela pa cilj nije ispunjen. Prošle smo godine, baš negdje u ova doba, pokazali da znamo prosuti mozak Amaru Mistriću, opet bez jasnog razloga.

Ipak, jučer (subota, 28. august 2010) smo doživjeli vrhunac, predstavljajući se kao vrsni strijelci na slučajne prolaznike u srcu Baščaršije. Baščaršije, kojom se hvalimo masama kao mirnom, ugodnom, istorijskom jezgru Sarajeva, gdje će svako ko dođe osjetiti dušu grada na Miljacki. Mirišu ćevapi, iz Kazandžiluka još poneko kucne čekićem po bakru, a kod Bezistana se, onako pred veče, kad vrelina augustovskog dana počne popuštati, montirao stameni maloljetnik i sačekuje mecima prolaznike i turiste. Jučer su metke "popili" dva domaća i jedan strani turist. Totalni adrenalin!

Dobrodošli u Sarajevo, centar adrenalinskog turizma!

Kako drugačije shvatiti sve ovo što se dešava nego kao tajni plan kantonalnih vlasti da namaknu još kojeg (adrenalinskog) turistu, obzirom da od nekakvih "akcionih planova za prevenciju maloljetničke delinkvencije" poodavno ne čusmo ništa.

Pa, ko voli nek izvoli. Ispred Bezistana na Baščaršiji, oko šestice predveče, dođite po svoj metak! Ostaje nada da policija još neko vrijeme neće uhvatiti ovog turističkog trudbenika i pokvariti akciju kantonalnih vlasti da se privuče više turista u Sarajevo.

Danska novinarka Birte Weiss tokom rata u Bosni i Hercegovini bila je ministrica za unutrašnje poslove i izbjeglice u danskoj Vladi. Punih 25 godina bila je član Danskog parlamenta, a 2001. godine konačno se vratila novinarstvu. Zajedno sa istoričarom Karstenom Fledeliusom napisala je knjigu o ratu u BiH Svjedoci ludila, koja je 2002. godine dobila Mirovnu nagradu Udruženja pisaca Danske i Nagradu žena. Nasljednici rata je njena druga knjiga o Bosni i Hercegovini. U saradnji sa izdavačkom kućom Vrijeme objavićemo najzanimljivije dijelove ove knjige

Ljudi se kolebaju kad trebaju opisati kako je Karadžić došao na vlast. Bio je perfektan u ulozi Miloševićeve lokalne produžene ruke u Bosni, ali bio je i voljen. I strahovalo se od njega. Najbliže što se može doći zajedničkom objašnjenju je, da ga je njegov osjećaj za timing i uvjerljiv govor – oni manje pozitivni to nazivaju orgijanje riječima – odjednom postavilo kao njihovog prirodnog lidera, koji im je mogao osigurati vezu sa moćnicima u Beogradu. Ličio je na osobu koja se zna odnositi prema velikom svijetu, pa i onima sa korijenima duboko u seoskom blatu. Duboko se vjerovalo da ovaj čovjek sa crnogorskih planina može uspravno podnijeti svaku oluju i reagirati na svako omalovažavanje srpstva.

ZAPISI JEDNE BUDALE

Jedan od njegovih partijskih drugova, Mile, koji danas živi u Sarajevu – jer onima koji su skloni kritiziranju nije baš lako živjeti u Republici Srpskoj – glasno prasne u smijeh kad čuje riječ srpstvo. Susrela sam ga na sajmu knjiga, u Sarajevu u proljeće 2008, kako traži „nešto o ratu, a da nije manipulirano". Na kraju je našao jednu knjižicu o dječjim ratnim crtežima. Uz cappuccino smo razmjenjivali političke idiosinkrazije, i on je sam počeo pričati o svom bivšem heroju:

- Odjednom se pojavio, spasitelj. Svuda se pojavljivao, sad Radovan tu, sad Radovan tamo. Njegove riječi bile su dojmljive, i mene su duboko dojmile. Apelovao je na neke instinkte, tako da se mozak, jednostavno, isključivao. Danas takve osobe nazivaju karizmatičnim liderima, sve dok se možda ne otkrije da su psihopate. A srameći se vlastite naivnosti, ljudi se ne ograđuju na vrijeme. Ja sam krenuo niz struju, zajedno sa svima drugima. Ne, ne sa svima, eto, moj brat i njegova žena bili su drugačiji. Oni su reagovali spontano, upozoravali i skrivali muslimane, nabavljali im lažne pasoše, pronalazili sigurne puteve za bijeg, posuđivali im svoj auto-kamper, rizikujući da sami budu ubijeni kao izdajice. Oni su Karadžića pročitali već prvi put kad su ga vidjeli, dok sam se ja oduševljavao. To je bilo sramotno razdoblje, sad kad ga se sjećam, a mora da je i za vas u Evropi. I vas je on uspio prevariti. Prisustvovao sam jednom mitingu u Banja Luci i, vjerujte, osjećao sam kao da se direktno obraća meni. Ima tu neku magičnu snagu, a u direktnom susretu to je još jače. Uvjeren si da tu stoji čovjek naroda, koji se žrtvuje za tebe i tvoju familiju. A kada te još pogleda u oči, gotov si, potpuno si siguran da su sve te glasine o njegovoj povezanosti sa kriminalcima i mafijašima čiste gluposti. Čovjek s takvim pogledom ne može ubijati nedužne i krasti međunarodnu pomoć, kako bi se obogatio i napunio kasu svoje vlade.

Tako sam ja mislio sve dok, nakon rata, nisam krenuo obilaziti okolne krajeve i vidio što se desilo. Tu su muslimanska sela u kojima nema niti jedne jedine cijele kuće. Tvornice zjape prazne i rđaju. Džamije razrušene, a prastari grobovi, još iz vremena bogumila, potpuno uništeni. Čak i istorijski ponos Banja Luke, veličanstvena Ferhadija, džamija iz 1579. godine, sravnjena je sa zemljom. Tu sam zaustavio auto i zaplakao. Ne možeš shvatiti kako političari mogu reći da se sve to desilo u moje ime, za mene.

Otišao sam kući i zavukao se u krevet, sa dnevnikom koji sam počeo voditi 1992. Tu nije pisalo o uništavanjima, već o ponosu što sam Srbin u multietničkoj zemlji. Kad bi moj dnevnik bio objavljen, trebalo bi ga nazvati Zapisi jedne budale.

Suđenjem Radovanu Karadžiću, pravnici u Haagu će pokušati razotkriti ono što mnogi, bez obzira na etničku pripadnost, nazivaju stvarnom ratnom zagonekom. Jer i kad se uzmu u obzir gramzivost za vlast, manipulacije medijima i prevrtljivost međunarodne zajednice, teško je objasniti kako se etnička nesloga, 50 godina nakon pada nacizma, mogla podvući pod kožu tako velikom broju ljudi u jednoj evropskoj državi.

U oktobru 1993. bila sam u Izraelu, kao predstavnica danske vlade, na obilježavanju 50-e godišnjice spašavanja danskih Jevreja slanjem u Švedsku. U to vrijeme, Milošević je čvrsto držao političku vlast u Srbiji, a njegova popularnost je njegovim produženim rukama u Bosni bila inspiracija za nastavak etničkih čišćenja. Parola Gdje su Srbi, tu je Srbija za mnoge je bila gotovo svetinja. Prije no što ću posjetiti muzej holokausta, izraelski predsjednik, Ezer Weizmann, mi reče: „Kada su Nijemci izabrali Hitlera za vođu, nisu znali da su se time odrekli razumnosti i humanizma. A kad je već sjedio na vlasti, nisu imali hrabrosti i snage usprotiviti se. U mojim crnim trenucima ja to nazivam vječnom pričom o želji da se bude prevaren."

Niko ne bi pogodio da će se priča ponoviti sa mladim doktorom, koji se jednog ljetnog dana 1970. godine našao u predvorju male danske bolnice u Naestvedu. Nije bio posebno uočljiv, osim što je sve na njemu izgledalo preveliko: ramena, ruke, noge, brada, nos, uši, kosa. Dok je tako stajao, malo raširenih nogu, sa rukama na leđima, ovaj novi student na razmjeni iz Jugoslavije izgledao je ljubazan i pomalo sramežljiv. U Dansku je došao na specijalizaciju iz psihijatrije, tačnije paranoje, bistar a istovremeno i pjesnička duša, ekstremno izraslog ega. Radovan Karadžić – 25 godina – spreman osvojiti svijet.

Po pričanju prijatelja iz mladih dana i starih kolega, tada nije imao neke čvrste političke stavove. Bistar seljačić iz Crne Gore bio je komad plastelina koji se oblikovao po različitim raspoloženjima u narodu. Kada je 1968. godine Evropom puhao kreativni val mladih, on je postao boemski pjesnik bez izrazitog talenta. Obožavao je recitirati svoje pjesme po gradskim kafanama, sve dok nije shvatio da ga pomalo ismijavaju u sarajevskim intelektualnim krugovima. Postoji priča da je jednom napustio veče poezije, u ljutnji i suzama, jer ga je taj kultivirani Parnas ismijao. Nakon toga je povremeno održavao literarne večeri u svom domu. Od gostiju se zahtijevao aplauz.

Njegov stari šef iz bolnice Koševo u Sarajevu, Ismet Cerić, je Marku Danneru iz The New York Review ispričao da je Karadžić od najranije mladosti bio opsjednut snovima o veličini, te da je bio siguran kako će postati najveći pjesnik u srpskoj povijesti. No, nije ih bilo puno koji su dijelili to mišljenje, iako bi mu ponekad dopustili da recitira na radiju i TV-u. Tu je upoznao čari nastupa u medijima i svaki put bi postajao sve bolji u gledanju u kameru i prodiranju do srca gledalaca. Osjetio je da je napravljen od materijala kojim su isklesani vođe naroda.

Deset godina kasnije, kada se narod opijao u nogometnoj euforiji, doktor Karadžić se, naravno kao psihijatar, priključio jednom sarajevskom nogometnom klubu, a kasnije Crvenoj Zvezdi u Beogradu. Sljedeći korak je bio ekološki pokret – stigao je biti jedan od osnivača partije zelenih, prije no što je srpski nacionalizam došao na dnevni red.

A tu je bila njegova velika šansa, tu je mogao upotrijebiti svoje talente za nešto stvarno veliko. Nešto, što je od pjesnika-doktora moglo stvoriti figuru koju niko u Bosni nije mogao zaobići, čak ni velegradska elita, koja nikako nije pokazivala volju da ovog rječitog oportunistu primi u svoj krug.

NEKA VISE VIŠE SILE

Karadžić je konačno našao svoju platformu, a Slobodan Milošević dobio radišnog majstora za gradnju velikosrpskih kula od pijeska. Uz to je pravoslavna crkva dobila vjernog sljedbenika, koji je uvijek našao priliku da u svoj projekt uključi više sile. U njegovoj kancelariji na Palama, prema izvještajima raznih ratnih dopisnika, visjelo je pravoslavno raspeće, ispred kojeg se on vrlo rado slikao i zauzimao pozu pred fotografima. Oni su pričali kako je usred razgovora znao ustati i ponizno se pokloniti pred krstom. Onda bi ponovo sjeo i dalje govorio o izmišljenim prijetnjama protiv srpstva.

O tome je li Radovan Karadžić bio svjestan toga da već planiranjem etničkih čišćenja prekoračuje granicu barbarizma, mišljenja su podijeljena. Prijatelji iz mladosti kažu da je on bio majstor u stvaranju vlastite herojske stvarnosti i dosta vremena tokom rata nastupao je tako bezbrižno da je to graničilo sa psihopatskom infantilnošću. Jedan takav primjer zabilježen je na snimkama BBC-a i prikazan je na Haškom tribunalu. Vidi se hvalisavi Karadžić, zajedno sa sovjetskim pjesnikom Eduardom Limonovim, negdje na brdima iznad Sarajeva. Karadžić priča kako je on prije 23 godine napisao pjesmu o Sarajevu u plamenu. Onda, kao neki veseli dječačić, pita svog gosta želi li isprobati artiljeriju. Ovaj to želi. Za cilj se postavlja veliki stambeni blok. Na snimkama izgledaju kao dečkići koji se danas, po bosanskim internet kafićima, zabavljaju ratnim igricama.

Ovaj ratni predsjednik 1992. godine seli svoj smrtonosni politički cirkus u malo mjesto Pale, visoko iznad Sarajeva. Hotel Panoramu i nekoliko okružnih zgrada pretvara u parlament i svoju administrativnu službu. Sadašnji načelnik Pala, Slobodan Savić, mi je u ljeto 2007. bio vodič po svom kraljevstvu, koje između ostalog obuhvaća skijalište Jahorinu. Dok smo stajali na vrhu, leđima okrenuti skijaškim žičarama i ne baš atraktivnim hotelima, on širokim pokretom ruke obuhvati ovaj, inače predivan, nedirnut pejzaž i reče: „Bog nam je dao Jahorinu". A đavo vam je poslao Radovana Karadžića, pomislih u sebi, pitajući se što radi ovaj susretljivi gradonačelnik u partiji zločinaca, SDS-u.

Njegov odgovor je bio da se mora ući u postojeće strukture na vlasti, ako se želi napraviti promjene. A one su itekako potrebne u ovom prenatrpanom selu, koje se, sa svojih 30.000 stanovnika, udvostručilo u odnosu na broj stanovnika prije rata. Razlog za to je, između ostalog, da dobar dio sarajevskih srpskih građana više ne osjeća da pripada ovom gradu. Žele „svojima", u Republiku Srpsku, tako da se ovdje punom parom grade stambene zgrade, supermarketi, sportske dvorane, dječje institucije i sve ostalo što treba za funkcioniranje pravog grada. Mjesto Pale dobilo je status kakav njegovi stari stanovnici nisu ni sanjali.

Slobodan Savić ponovo širi ruke pred jednom polukružnom zgradom, koja gotovo visi nad strminom preko puta hotela Panorama. To je bila Bijela kuća Radovana Karadžića. Predsjednik mora imati ovalnu kancelariju. Da rezultat nije tako tragičan, ovo bi bilo komično. Načelnik ovako opisuje vrijeme vladavine:

- To su bila dva različita svijeta, svijet političara i naš svijet. Mnogi od nas osjećali su da su Karadžić i vlada RS uzeli naše malo mirno mjesto kao taoca i nismo znali zašto je od svih mjesta izabrao baš nas, a ne veliki grad Banja Luku. Naziv Sjedište vlade Pale jednostavno nismo shvaćali. Odjednom su se po šljunčanim cestama pojavili veliki automobili sa zamračenim staklima, a pokraj parlamenta i vladinih zgrada slijetali su helikopteri sa posebno važnim osobama. Ali, mi nismo nikada prilazili previše blizu. Mogućnost kretanja bila je ograničena. U mjestu nije bilo ni puno vojnika. Znali smo da ih ima tu negdje po brdima, ali oni su se uglavnom držali na odstojanju od nas. Mi, obični stanovnici Pala, morali smo pratiti televizijski program da bismo vidjeli šta se tu događa.

Na lokalnom području postojalo je čuđenje Karadžiću, ali ne distanciranje ili protivljenje ratu. Kada su muslimani otišli – nedobrovoljno ili dobrovoljno – ljudi su prihvatili nove okolnosti i brinuli se za svoju svakodnevnicu. Svi smo mi imali žene i djecu za izdržavanje. Nije bilo preporučljivo suprotstavljati se. Sada to zvuči čudno, ali, poslije svega, mi smo se najviše bojali siromaštva. Mnogi su radili u Sarajevu, ali dolje je bilo previše opasno zbog bombardovanja, a ovdje gore preduzeća su radila minimalno. Za nas, to je bila borba preživljavanja, a ne vojna borba.

Kada načelniku kažem da taj njegov stav o ratu zvuči previše nedužno, on mi odgovara da se nesumnjivo uz Pale vežu najružnije stvari, ali da tu nema masovnih grobnica. Primjećujem da je to valjda stoga što su Bošnjaci uspjeli otići na vrijeme, dok se, tokom svih godina, po Palama pojavljuju plakati na kojima se veliča heroj Karadžić. Savić mi na to odgovara da je Karadžić ovdje posljednji put viđen prije više od deset godina, da je on prošlost, da mnogi danas uviđaju kako on zemlji nije donio ništa dobroga, ali da sigurno ima nekih fanatika koji žele natrag njega, a možda i rat. Savić ih naziva smutljivcima i napominje da policija odmah izlazi na mjesto i uklanja plakate. I tome više nema ništa za dodati.

Ili ima? Naime, kada je Karadžić predan Tribunalu u Haagu, okupilo se nekoliko hiljada ljudi u ovom malom mjestu i izvikivalo ljutite parole o izdajnicima u Beogradu.

Očigledno je da je načelnik došao do granice iritacije i da mu je već dosta tog razgovora, ali ipak sam mu napomenula kako sarajevski univerzitetski krugovi smatraju da je Univerzitet na Palama „gnijezdo naredne generacije velikosrpskih nacionalista" i da stavljaju znak pitanja na standard nastave. Nakon duge pauze, odgovara mi naglašavajući svaki slog:

- Univerzitet na Palama je akademski uspjeh, sa 6.000 studenata. Naši diplomci su uspješni i kada se zaposle, kako u državnim, tako i u međunarodnim organizacijama. Naravno, naš univerzitet je, što se tiče fizičkih okvira, vrlo skroman, jer su se ova četiri fakulteta smjestila tamo gdje su se našle slobodne prostorije. Ali, nastava je apolitična i interetnička. Neki studenti, a i nastavnici, dolaze svakodnevno iz Sarajeva baš zato što cijene kvalitetu nastave. Ima primjera i za obrnuto. Jedan moj rođak živi na Palama, a prati nastavu u Sarajevu. To je današnja bosanska svakodnevnica. Gleda se na supstancu, a ne na etničko polazište.

Oni koji kažu drugačije neozbiljni su propagandisti. Ja ih ne razumijem. Pomirenje je u punom toku. Ne treba sad izmišljati priče o budućim ratnim zločincima, već činiti sve da se ovi sadašnji kazne, bošnjački i hrvatski također. Prije rata, većina ljudi sa Pala bila je blisko vezana za multietničko Sarajevo. Pa, na samo dvadeset kilometara nizbrdo nalazio se naš grad. Tu smo kupovali sve važne stvari, išli u kafane, u pozorište, gledali fudbalske utakmice, školovali se i tako dalje. I opet će to biti tako. Ali shvaćate, za to treba vremena. I morate razumjeti da nas boli i vrijeđa da vi izvana automatski sumnjičite ljude sa Pala.

MOĆ FASCINACIJE

Upravo s ovog planinskog mjesta, šećući okružen tjelohraniteljima, donosio je samouvjereni Karadžić odluke o nepoštivanju dogovora o prekidu vatre, planirao nove masakre, pravio dogovore koje je odmah drugi dan kršio i na sve druge moguće načine vukao međunarodnu zajednicu za nos. Majstorski je izvodio prevare, čak i na ličnom planu. Kada je, desetak godina ranije, gradio vikendicu na Palama, radio je to javnim i privatnim sredstvima, za što je kasnije i osuđen zbog prevare. Druga privatna aktivnost, kojom se navodno bavio, je prodaja lažnih doktorskih potvrda.

Ipak je Karadžiću uspjelo zadržati moć fasciniranja u mnogim krugovima. Posebno mladi misle da je stvarno genijalno kako se njihov bivši predsjednik tako dugo mogao igrati skrivača sa međunarodnom zajednicom, naizmjence preobučen u sveštenika, pa u policajca u uniformi s obojenim obrvama, ili pak kao crvenokosi NATO oficir u ukradenoj kanadskoj uniformi. Kažu da se pojavljivao i kao vozač kamiona sa šilt-kapom okrenutom naopačke, ali je od tog imidža morao odustati jer nije uspijevao upravljati kamionom s prikolicom. Većina tih priča sigurno je izmišljena, ali njegove pristalice su ih pričali i izmišljali nove.

Radovan Karadžić bio je srpski Scarlet Pimpernel. To je uloga koju je igrao gotovo do savršenstva, sve dok, sredinom jula 2008. godine, sedam policajaca u civilu nije ušlo u gradski autobus i uhapsilo guru iscjelitelja Dragana Dabića. Bio je to upadljiv stariji gospodin sa slamnatim šeširom na dugoj sijedoj kosi, sa dugačkom bradom i velikim naočalama. Sjedio je i čitao knjigu kad su ga zgrabili, i sprijeda i straga, te ga izvukli iz autobusa. Dr. Dabić, na putu za banje u sjevernoj Srbiji, samo tren kasnije bio je dr. Karadžić, na putu prema zatvoru za ratne zločince u Haagu.

Time se završilo ovo spektakularno prerušavanje jednog od najtraženijih ljudi na svijetu, koji je gotovo sedam godina otvoreno živio u Beogradu pod lažnim identitetom. Sudjelovao je na konferencijama i seminarima koje su prenosili mediji, imao pacijente za iscjeljivanje u Beogradu, a izgleda i u Beču, te širio svoja spiritualna znanja po časopisima alternativne medicine.

Na stranicama interneta moglo se pročitati o svemu od čega vas ovaj navodni američki iscjelitelj može izliječiti. Pokretima ruku iznad pacijentovog tijela njegova magična snaga će ukloniti korijen zla.

Na suđenju u Haagu će pokušati uvjeriti sudije da nije kriv za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, kao ni za sve posljedice rata, s kojima je suočen bosanski narod.

Sarajevska Baščaršija je u ove ljetnje dane veliki roštilj. Iznad stoljetnih zdanja dižu se oblaci dima što i najsitijem otvara apetit. Testirao sam sebe nekoliko puta u proteklom tjednu. Samo sam jednom uspio odoliti prevrtljivom stomačnom karakteru. Uzalud sam se opirao mirisima što te obuzmu, ukoče, i sve žlijezde stimuliraju na pojačani rad. Eh, da mi je pronaći nekog tko može ovdje boraviti danima i ne pogledati ćevapčić. Taj se nije rodio. Zato jadni Mek Donalds i ne može da se probije kroz somun-kefir barijere. Čak i neodoljivi turski kebab, istinski predak našeg ćevapa, može ovdje da bude samo druga liga

Svakog ljeta, kada se na Baščaršiju slije nova bosanska dijaspora, stižu stotine tisuća ćevap-hodočasnika od Aljaske do Novog Zelanda. Roštiljska Meka i Medina magnetski privlači nove generacije Bosanaca rođenih tamo negdje u bijelom svijetu. Tek u dodiru sa deset u pola, sa okusom ćevapčića, osjete zov i ljepote svoje pradomovine. Tada u očima roditelja prvi put vide srećni sjaj koji im dolazi direktno iz stomaka. Ništa ne vraća u prošlost i sjećanja kao dobro pečeni ćevap, sudžukica i hladni kefir uz somun sa ćurokotom

Preneseno sa prijateljskog web portala E-Novine.com

http://www.e-novine.com/entertainment/entertainment-tema/40175-Deset-pola-lukom.html

Bihać: Hitno na prodaju Fiat Punto. 1998. godište, dizel, motor 1.7, registrovan do decembra 2010. Centralna brava, servo volan, klima. Dodatne informacije na broj telefona 063 523 860

U prometnoj nesreći koja se sinoć iza 23 sata dogodila na magistarlnom putu M5, u mjestu Gospino Vrelo nadomak Travnika, smrtno je stradala 52-godišnja Hikmeta Zukan iz Travnika, a njen suprug Dževad zadobio je teške tjelesne ozljede.

Svojim tekstom o neizbježnom otcjepljenju Republike Srpske kojeg smo jučer objavili, bivši pravni savjetnik supervizora za Brčko Matthew Parish je uzburkao strasti domaće javnosti. Dok jedni tvrde da je bio više nego naklon ideji otcjepljenja i odbacuju njegove stavove drugi smatraju da je rekao ono što ne žele priznati domaći i strani političari: RS je samostalnija nego ikada prije i teško da će se to promijeniti. Ovaj bivši uposlenik OHR-a za magazin Žurnal u intervjuu u dva dijela govori zašto smatra da nema druge mogućnosti do konačnog razlaza Federacije i RS-a, licemjernosti stranih diplomata u BiH i njihovoj nemoći te analizira poteze Milorada Dodika u prošlosti te predviđa kako će se ponašati nakon izbora u oktobru.

Za razliku od većine političkih analitičara i bosanske javnosti vi ne smatrate da su prijetnje Milorada Dodika da će se Republika Srpska otcijepiti od Bosne i Hercegovine samo još jedan način da kupi vrijeme i glasove za oktobarske izbore?
- Ja vjerujem da je on ozbiljan. Njegove prijetnje nisu samo predizborni trik. Snažna retorika je dolazila iz RS-a u trci izbora 2006. godine. Mnogi komentatori – domaći i strani – su rekli da on samo manevriiše da dobije glasove. Bili su u krivu tada i u krivu su danas. Nakon izbora 2006. godine retorika se nije povukla i Dodik je promišljeno izabrao sukob sa OHR-om. Ova se kriza pogoršala i on je iz sukoba sa visokim predstavnikom uglavnom izlazio kao pobjednik.
Dodik nema razloga podržavati institucije centralne vlasti. Njemu ne treba da dijeli moć sa bošnjačkim i hrvatskim političarima. Njemu ne treba međunarodna zajednica koja šalje malo novca ili i slabo podržava RS-u. Imamo sve razloge da njegove tvrdnje smatramo vjerodostojnim.
SNSD je sada veoma moćan. Stanovnici RS-a u potpunosti podržavaju njegovu vlast. Dodikov cilj je učvrstiti vlast. To će uraditi potkopavanjem države. On je oštrouman političar. Neće rizikovati i ne treba. Zna da državne institucije ionako ne rade dobro. Svi u Bosni to znaju. On također zna da se one drže u životu uz pomoć međunarodne zajednice ali je ona izgubila interes. Državne institucije će se zbog toga same srušiti. On može samo gledati i čekati.

Zbog čega ste tako sigurni u neizbježnu nezavisnost Republike Srpske?
- Republika Srpska je već nezavisna u velikoj mjeri. Putujem tamo često. Od 2006. godine sam posmatrao koliko je tamo nebitna bosanska centralna vlast. Ministri u Banjoj Luci sami prave svoje planove nezainteresovani šta njihove kolege u Sarajevu rade. Ovaj entitet ima svoj zakonodavni sistem. Otvorio je svoja diplomatska predstavništva širom svijeta. Vodi svoju vanjsku politiku održavajući odnose sa Rusijom i Izraelom. Sam traži strane investicije. Entitetska policija odbija saradnju sa federalnom ili državnom. Njegovo pravosuđe se sve više izoluje od sudova drugdje u zemlji.
Povećanje autonomije RS-a je postepen proces. Dodik se neće pojaviti na televiziji dan nakon izbora i reći "mi smo sada nezavisni". On će samo nastaviti napadati različite državne institucije. Od 2006. godine on je potkopao Upravu za indirektno oporezivanje; Ustavni sud; i Visoko sudsko i tužilačko vijeće. Ovo se neće zaustaviti.
Zbog toga "deklaracija o nezavisnosti" nije stvarno potrebna RS-u, barem ne sada. Političari bosanskih Srba mogu živjeti u formalnoj dejtonskoj ustavnoj strukturi; slabe centralne institucije će ostati uglavnom nerelevantne za njih. Zvanična deklaracija nezavisnosti bi sutra uzrokovala previše problema za RS: postojao bi pritisak na Srbiju da ih ne prizna i to bi trajno odgodilo ulazak BiH u Evropsku Uniju. Dodik zna da mora čekati promjenu stava međunarodnog javnog mnijenja i zato se ništa neće desiti brzo. Ali Dodik računa da ima dovoljno vremena: SDS je slab i on neće izgubiti vlast.

Čini se da ste jako sigurni u svoje stavove. Jesu li oni samo predviđanja političkog analitičara ili zaključak dobijen kroz intervjue sa domaćim i stranim političarima?
- Moji izvori ostaju tajna! Ako bi ih otkrio oni ne bi više razgovarali sa mnom!

Da li je otcjepljenje RS-a jedina ili samo jedna od mogućnosti za budućnost?
- Dezintegracija se već dogodila. Istina je da BiH nikada nije funkcionisala kao efikasna država. Ljudi u vrhovnoj vlasti ne mogu se čak ni javiti na telefon a kamoli voditi državu. Jedini interes Parlamenta je glasanja za povećanje vlastitih plata. To se desi kada pokušate graditi državu po međunarodnoj zapovijedi.
Mogućnosti za budućnost su više ili manje mračne. Najbolja alternativa je da Dodik postigne dogovor sa umjerenim bošnjačkim kontrastranama nakon izbora. Suština ovog dogovora bi bila da se značajne ovlasti spuste na entitete u zamjenu za Dodikovo odbacivanje zahtjeva za de jure nezavisnost. Hrvati bi također zahtjevali entitet (ili regiju). To bi bio najbolji mogući rezultat a Dodik i Tihić su zamalo postigli taj dogovor u Prudu.
Međutim, mislim da su bošnjački političari previše podijeljeni da se međusobno dogovore da bi ovo bio realno. Svaki bošnjački političar koji bi pokušao postići takav dogovor bi bio optužen za izdaju od političkih protivnika. Pojednostavljena nacionalistička poruka – da je RS genocidna tvorevina koja se mora uništiti – bi potopila umjerene političare. Bez obzira na svoju historiju, RS ne može biti ukinuta jer je prejaka.
Ako Dodik ne može dobiti dogovor ovakve vrste on će i dalje gurati unilateralnu priču. U tom slučaju postoje dvije mogućnosti. RS može postati nezavisna bez incidenata. Međunarodna zajednica će reći da im je žao a onda će nastaviti da žive sa tim. Političari u Sarajevu će reći da to ne prihvataju, baš kao što političari u Beogradu kažu da ne prihvataju nezavisnost Kosova. Stvarnost u oba slučaja je da deklaracija o nezavisnosti ne čini nikakvu razliku. RS je već de facto odvojena, kao što je Kosovo bilo prije 2008. godine.
Pesimističniji scenarij je da pobijede ekstremniji glasovi i tu je novi rat da se zaustavi secesija bosanskih Srba. Najzad, ako Bošnjaci hoće da vide nestanak RS-a morat će se boriti za to. Ja to ne želim vidjeti. Političke granice nisu vrijedne umiranja. U modernoj Evropi ne bi trebalo gledati gdje su granice. Povratak ratu bi bio deprimirajući pokazatelj političkog primitivizma. Ako bi preporučivao vašim čitaocima kako da glasaju u nadolazećim izborima ja bih rekao: glasajte za pojedince koji će najmanje vjerovatno gurati rat u lice nadolazećeg odvajanja RS-a od ostatka države.
Možda je najverovatniji scenarij da će zemlja nastaviti šepati u svojoj trenutnoj nezadovoljavajućoj fazi. To bi bilo za žaljenje jer sa neprekidnom političkom nestabilnošću ugrađenom u dejtonski Ustav država se ne može nositi sa stvarnim problemima: sveprisutnom korupcijom, socijalističkom birokratijom, trulim sudovima, tegobnim porezima i dosljednim nedostatkom ekonomskog rasta i stranih ulaganja.

Evropski i posebno američki zvaničnici u BiH, pa čak i visoko pozicionirani američki političari, ponavljaju gotovo svakodnevno da neće dozvoliti odvajanje bilo koje vrste (Jonathan Moore iz američke ambasade ponovio je to ove sedmice), a vi sada govorite da ne postoji način da se to izbjegne. Smatrate li ih licemjernim ili smatrate da oni jednostavno nemaju dovoljno snage da zaustava separatizam?
- Međunarodni zvaničnici u BiH ispoljavaju intrigantnu šizofreniju. U jednu ruku oni vole da prave beskrajna obećanja o tome šta će ili neće "dozvoliti". U drugu ruku su izgubili sav interes za zemlju. Oni imaju pretenzije kolonijalne vladavine; ali nemaju volju da pošalju nimalo novca, trupa ili sposobnih zvaničnika kako bi proveli svoje zahtjeve.
Istina je da su međunarodni zvaničnici u BiH vjenčani za zvanične pozicije utemeljene njihovim prethodnicima kada više nemaju značajan utjecan u državi. Kada je država imala 80.000 stranih mirovnih snaga stranci su mogli voditi zemlju u napredak. Sada to više ne mogu. Međunarodni zvaničnici se naizgled drže moralnih ciljeva iz 1997. godine ali je njihova retorika nerealna. Oni su nemoćni ali to ne žele priznati.
Ja se nadam, o tome pišem i govorim, da ih mogu učiniti realnijim o utjecaju u državi i da mogu pomoći stranim zvaničnicima kojima je BiH nova da razumiju složenu narav trenutne krize u zemlji.

U svom članku govorite o krivici međunarodne zajednice jer su propustili da intervenišu ranije. Da li je zaista moguće očekivati istu grešku u manje od 20 godina?
- Jedna od tema o kojima sam pisao je da je gradnja države nauka u začetku. Ne znamo kako to dobro raditi i BiH je bila prva zemlja nakon Drugog svjetskog rata u kojoj smo to probali. Zbog toga je bilo vjerovatno da ćemo napraviti mnogo ozbiljnih grešaka.
Vjerovatno je najvažnija lekcija bosanskog iskustva u građenju države ekstremno puno vremena potrebnog da se napravi održiva razlika. U stvaranju bosanske države koristili smo silu oko deset godina. Onda kada je međunarodna zajednica izgubila interes, sve se raspalo. Deset godina nije bilo dovoljno da se postigne održiva promjena. Da se međunarodna zajednica posvetila BiH 20 godina, vjerovatno bi stvari bile drugačije. Ali sa četverogodišnjim izbornim ciklusom u SAD-u i većini evropskih zemalja, moguće je da više nikada nije realno očekivati takvu posvećenost stranih država.
Ako se ne možemo posvetiti građenju države u vrijeme kada je to nepotrebno da bi uspjelo pitam se jesmo li ikada trebali i početi? Ova pitanja su još prisutnija u Iraku i Afganistanu nego u BiH.

U nepravednoj međunarodnoj igri, ko bi imao interes u bosanskoj dezintegraciji, vjerovatno i novom ratu bliže granicama EU nego ranije i još jednoj novoj državi sa kojom se treba baviti?
- Mislim da ovo pitanje preuveličava interes stranih država za BiH. Bosanci imaju naviku misliti da su središte međunarodne pažnje iako vrlo malo ljudi van njenih granica uopšte brine o njenoj politici ili budućnosti. BiH je mala država u svijetu punom ozbiljnih kriza. Međunarodne zvaničnike ne brinu bosanski problemi i ne razmižljaju ozbiljno o još jednom ratu. Izložio sam tu misao jednom bivšem visokom predstavniku prije nekoliko sedmica i on ju je bez razmišljanja odbacio.
Međunarodna politika prema BiH prema tome nije vođena stranim interesima. Vođena je nezanimanjem i nemarom. Strane vlade žele zauzeti stav prema BiH koji će im stvoriti najmanje neugodnosti. Ne razmišljaju o tome šta se dešava u narednoj ili sljedećih pet godina nego samo naredne sedmice ili mjeseca. To će se teško promijeniti. Budućnost BiH sada pripada Bosancima bez autsajdera.

U drugom dijelu intervjua kojeg objavljujemo sutra čitajte kako Parish vidi ulogu Brčkog u mogućoj podjeli zemlje, zašto je ono važno Dodiku i kako mu je pomogao svojim tekstom.

Zdenko Barić /55/ iz sarajevskog naselja Ilidža poginuo je danas u saobraćajnoj nesreći u mjestu Vinac kod Jajca, potvrđeno je iz Ministarstva unutrašnjih poslova Srednjobosanskog kantona.

Nesreća se dogodila oko 16.15 sati na magistralnom putu M5 kada su se direktno sudarili autobus "Big Tursa" i "Golf 2".Saobraćaj na ovoj dinonici puta od 16.30 časova bio je potpuno obustavljen nekoliko sati, saopšteno je iz kantonalnog MUP-a.

Britanski investicioni fond "Mid Europa Partners" ušao je na bh. tržište preuzimanjem kablovskih kompanija – "BH Cabel Net", "Elob" i "Global Net", čime se zaoštrilo tržišno nadmetanje u tom sektoru.

Kako je saopšteno iz britanskog fonda, ovim akvizicijama su postali vlasnici tri veoma važna kablovska operatera u BiH koja svojom širokom mrežom pokrivaju Sarajevski, Zeničko-dobojski i Hercegovačko-neretvanski kanton.

Britanci, koji nisu naveli vrijednost ovih akvizicija, najavljuju mogućnost objedinjenja "BH Cabel Neta", "Eloba" i "Global Neta" pod imenom "Telemach". Time bi se, kako navode, trebali unaprijediti servisi preuzetih kompanija u vidu uvođenja najsavremenijih tehnologija na tržištu ponudom kvalitetnih servisa digitalne televizije, Interneta i telefonije.

"Krajnji cilj je poboljšanje kvaliteta usluga koje se pružaju dosadašnjim i novim korisnicima, uz uvođenje najviših standarda koji vladaju u svijetu komunikacija", saopšteno je iz tog fonda.

"Mid Europa Partners" je vlasnik brojnih telekomunikacionih kompanija širom Evrope, kao što su "Aster" u Poljskoj, "Invitel" u Mađarskoj, "Orange" u Austriji, a zajedno sa Evropskom bankom za obnovu i razvoj je vlasnik slovenačkog "Telemacha" i srbijanskog SBB-a.

Dok Britanci osvajaju tržište FBiH, na tržištu kablovskih operatera u RS je prethodnih nekoliko godina snažnu ekspanziju ostvario "Telekom Slovenije". Ta telekomunikaciona kompanija je preko banjalučke firme "Aneks" preuzeo preduzeće "Koming - Pro" iz Gradiške, čime je nastavio sa akvizicijama firmi iz RS koje pružaju usluge u oblasti interneta, kablovske televizije i IP telefonije.

Zeleno svjetlo na to spajanje koje su Slovenci realizovali preko svoje banjalučke firme "Aneks" kupio operatere "Netkom" iz Banjaluke, "Profel - komunikacije" iz Prijedora, te internet provajdere "Blic.net" i "KI Systems".

Prije nego što sve presude/zatvore/pobiju nužno je izreći ko su režiseri zla koji su zagadili pravosudne institucije i stavili ih u potpunu funkciju mafije

Damir Kaletović, novinar Federalne televizije (politički magazin «60 minuta») izjasnio se pred Osnovnim sudom u Banjaluci, (ekspozitura Saveza nezavisnih socijaldemokrata inkorporirana u pravosudni sistem Bosne i Hercegovine), da «nije kriv», zato što je snimio Vitomira Popovića, nekadašnjeg ombudsmena BiH, kako mu blagoglagoljivo i u skladu sa zakonima o ljudskim pravima koji važe u Republici Srpskoj poručuje: »Ti zaslužuješ metak u čelo»!

NIŠTA NOVO

Tanja Mrđa, tužilac Okružnog tužilaštva Banjaluka, (ekspoziture Saveza nezavisnih socijaldemokrata inkorporirane u pravosudni sistem Bosne i Hercegovine), nije zatražila smrtnu kaznu za Kaletovića ( to je u ingerencijama Popovića), već uslovnu dok nekadašnji «branilac ljudskih prava» ne odluči kada će novinaru FTV-a sprašiti zrno u glavu. Spasen Keleman, SNSD-ov sudija za prethodni postupak, potvrdio je njenu optužnicu i «pružio» priliku Kaletoviću da se, u skladu sa ljudskim pravima koja važe Republici Srpskoj, izjasni o krivici, prije nego što Vitomir Popović preuzme stvar u svoje ruke i uradi ono što svaki dželat radi.

Pisati o tome kako je suđenje Kaletoviću udar na medije; udar na ljudske slobode; proces kojim režim želi dokazati snagu; predizborni trik SNSD-a koji suđenjem šalje poruku svim nesrbima koji žive u RS da će ponovo biti progonjeni, po potrebi i ubijani, samo zato što su to što jesu..., je deplasirano, jer je opštepoznata stvar da su sve navedene konstatacije istinite i čine dio zločinačkog plana: sačuvati mafijašku državu, ne pitajući za cijenu. Esenesdeovo tužilaštvo i sud bitan su dio te platforme, jer imaju sveti zadatak da mafijaše, sjecikese, zlikovce, pervertite i ubice u javnosti predstave kao umiljatu jagnjad, dok svi oni koji drže do sebe, pravde i slobode trebaju da završe kao najgori kriminalci. Društvo jednog zlog i izopačenog lica, ogrezlog u kriminalu i zločinima, što RS danas jeste, na odličnom je putu da to u potpunosti i ostvari. Prije nego što sve presude/zatvore/pobiju nužno je izreći ko su režiseri zla koji su zagadili pravosudne institucije i stavili ih u potpunu funkciju mafije. «Slučaj Kaletović» specifičan je i po tome, jer su ključni kriminalni igrači duboko involvirani u njega i jer su ga, na kraju krajeva, oni i stvorili.

SLUČAJ DODIK I KONDIĆ

Na čelu pravosudne hobotnice je Milorad Novković, predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog savjeta (VSTS) i predsjednik Okružnog suda Banjaluka, koji je odobrio da se Kaletoviću sudi, prije nego li mu Popović presudi. Novković je na mjestu prvog čovjeka VSTS naslijedio Branka Perića, sudiju državnog suda, koji već mjesecima poziva na krivično gonjenje novinara!!! Nije slučajno Novković došao na ovako visoko mjesto u bh. pravosuđu. Prije toga on je uradio izvanredan «domaći zadatak», kada je kao predsjednik vijeća Okružnog suda u Banjaluci, dana 25.05.2006. godine, donio presudu kojom se potvrđuje presuda Osnovnog suda u Banjaluci u «slučaju Dodik i Kondić». Da ne bude zabune, premijer Milorad Dodik i njegov ministar finansija iz prvog mandata (1998-2001) Novak Kondić oslobođeni su optužbi da su počinili brojne finansijske malverzacije u navedenom periodu. Presuda je smiješna, jer je svima u ovoj zemlji znano koliko su tada popljačkali i Dodik i Kondić i njihovi gaulajteri, ali je bitna, jer predstavlja tačku sa koje je pravosuđe nepovratno palo u bezdan, odnosno naručje Saveza nezavisnih socijaldemokrata.

Vitomir Popović

Vitomir Popović
SIUSRETI NA IMANJU

Predsjednik sudskog vijeća koje je donijelo oslobađajuću prvostepenu presudu u «slučaju Dodik i Kondić» (17.10.2005. godine) bio je Spasen Keleman, isti onaj «sudija» koji je potvrdio optužnicu protiv Kaletovića. Dok se vodio taj postupak, Keleman je sa kolegama iz Suda i Tužilaštva bio redovan gost na Dodikovom imanju, na kojem je i utanačena «presuda». Novković, koji i dan danas živi u Beogradu, a radi u BiH, bio je glavna spona. Danas Keleman sudi svima onima koji se usude i riječ prozboriti o nečasnim radnjama premijera i njegovih izopačenika. Predsjednik osnovnog suda u kojem se sudi Kaletoviću je Milan Tegeltija, član tužilačkog tima koji je, svojevremeno, optužio Dodika. Tegeltija je na ovo mjesto došao nakon što je izgubio proces protiv Dodika, a učinio je sve da ga izgubi, kao i njegov tadašnji kolega Zoran Lipovac, koji je zbog propasti «slučaja Dodik» nagrađen mjestom Ministra lokalne uprave i samouprave u vladi nekadašnjeg klijenta. Uz to je za naredne izbore kandidovan na listi SNSD za parlament RS.

NEMA PRAVDE ZA SOLDATA

Tegeltija i Lipovac, sem što su sve učinili da oslobode, (a ne optuže), Dodika (i uz to njegovim medijima dojavljivali kako im napreduje «optužnica»), tada su «zaboravili» da tretiraju «slučaj Zekstra». Ukratko, Dodik je preko tadašnje «Agroprom bake» svom kriminalnom kompanjonu u Zemunu Draganu Đuriću i njihovoj firmi «Zekstra» prebacio 350 hiljada maraka iz budžeta RS, za koje je on kupio vozila («opel astra») i napravio taksi službu u Beogradu. Profit je išao i Dodiku, a kada je NATO bombardovao Srbiju, Dodik je «astre» sklonio na svoje imanje u Bakincima.

«Zekstra» se nije našla u optužnici, jer je u ovaj šokantni kriminalni slučaj do grla bio upleten i Miroslav Soldat, tadašnji direktor «Agroprom banke». Ko je Miroslav Soldat? Niko, osim što je brat Vitomira Soldata, šefa Okružnog tužilaštva u Banjaluci. Zato Soldat nije procesuiran.

Vitomir Soldat i sada je šef Okružnog tužilštva i Tanja Mrđa, koja je predmet ismijavanja svojih kolega zbog neznanja i nesposobnosti, je po njegovom direktnom naređenju podigla optužnicu protiv Kaletovića. isti taj Vitomir Soldat ne podiže optužnicu protiv ubica Borke Ožegović («Profesionalno je zaklana», rekao je za «Žurnal» član istražnog tima), premda zna ko su. Ona je ubijena, jer su ratni zločinci, koji su pobili desetine Bošnjaka i strpali ih u jame u selu Bunarevi na Manjači, smatrali da je znala ko su bili egzekutori. Ožegovićeva nije imala pojma o tome, ali Vitomir Soldat itekako zna ko je ubio i nju i Bošnjake civile. Zna on i ko su glavni akteri brojnih drugih ratnih i poratnih zločina, kriminalnih akata, pljački, prevara..., ali dokaze ne traži, već ih prikriva.

Kaletović je u rukama monstruma, sa dugima.

U SUDNICI
Brojne novinarske ekipe pratile su suđenje damiru Kaletoviću. «Tužilac» tanja Mrđa je vidljivo drhtala, prestravljena situacijom, licemjerni Keleman je sa facom dobroćudnog beskičmejaka izigravao «sudiju», Kaletović je bio miran i sabran, a njegov advokat Nikica Gržić standardno hladnokrvan. Nekoliko novinara i uposlenika FTV-a u sudnici je nosilo majice na kojima je pisalo «Smrt fašizmu, sloboda medijima», a istu je imao i Kaletović. Cijeli postupak bio je gotov za nekih dvadesetak minuta.

OVO JE SMIJEŠNO

Novinar Federalne televizije (FTV) i političkog magazina "60 minuta" Damir Kaletović izjasnio se pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci da nije kriv. On je ocijenio da je umesto pokretanja postupka protiv njega, trebalo suditi Popoviću koji mu je pretio smrću.

Izjašnjavajući se o optužnici koju je protiv njega podiglo Okružno tužilaštvo u Banjaluci, Kaletović je kazao da "optužnicu razumije jezički, ali da ne shvata njenu suštinu, jer je njemu prijećeno smrću".

Okružno tužilastvo Banjaluka podiglo je u maju ove godine optužnicu protiv Kaletovića za neovlašteno snimanje i prisluškivanje. U optužnici se navodi da je Kaletović 28. septembra 2007. godine u službenim prostorijama ombudsmana za ljudska prava BiH, bez, kako se tvrdi, odobrenja Popovića, naredio snimatelju da snimi celi njihov neformalni razgovor, a dijelove tog razgovora objavio je par dana kasnije u političkom magazinu FTV televizije "60 minuta".

Bivši ombudsman BiH tada je Kaletoviću rekao da je "zaslužio metak u čelo".

Kaletović je u to vrijeme za politički magazin "60 minuta" radio prilog u ratnoj ulozi Vitomira Popovića, kao visokog funkcionera Srpske demokratske stranke (SDS) i sudije Osnovnog suda u Banjaluci, u progonu nesrpskih kadrova iz pravosudja RS. Vitomi Popović sada je dekan Pravnog fakulteta u Banjaluci.

Komentarišući cijeli slučaj, Kaletović je rekao da je banjalučki Osnovni sud "imao izvanrednu priliku da spere strašnu mrlju sa pravosudnih institucija BiH, koju im je nanijelo Okružno tužilastvo u Banjaluci, podižući optužnicu protov njega".

"Ovde je došlo do zamjene teza. Umjesto da odgovara čovjek koji je novinaru uputio prijetnju smrću, odgovara novinar koji je samo radio svoj posao", naglasio je Kaletović. Za njega je cijeli proces "nastavak udara režima i političko-pravosudne mafijaške hobotnice na nezavisne medije, poput Federlane televizije i političkog magazina "60 minuta".

"Nažalost, medijski mrak koji je uspostavljen u RS dolaskom na vlast Milorada Dodika pokušava se sada na mala vrata uvesti i u Federaciju BiH. Meni je žao što ovdašnje pravosudje nije pokazalo ovakvu ekspeditivnost u rasvetljavanju ubistava pokojnog Milana Vukelicha i pronalska nalogodavaca njegovog ubistva, koje se desilo pored samog sjedista MUP RS", naglasio je Kaletović.

Kaletovićev advokat Nikica Gržić rekao je da ovaj proces nije ni trebalo da se održi pred Osnovnim sudom u Banjaluci, već pred Sudom BiH, jer je u vrijeme kada se desio taj slučaj Vitomir Popović bio ombudsman BiH, odnosno visoki državni funkcioner.

Jedan stanovnik grada Velesa u Makedoniji je priveden zbog sumnje da je zlostavljao svoje tri kćerke koje imaju tri, pet i sedam godina, rekli su danas predstavnici policije u tom makednskom gradu

Prema njihovim riječima, osumnjičeni, koji ima 41 godinu, negirao je optužbe tijekom ispitivanja.

Ljekari bolnice u Velesu su ustanovili da su djevojčice bile žrtve dugotrajnog seksualnog zlostavljanja.

Smatra se da je supruga također bila žrtva nasilja, ali još nije poznato da li je znala da njezin suprug seksualno napada djecu.Ona je u policiji izjavila da nije zamijetila nikakve fizičke i psihičke promjene kod svojih kćerki.

Djevojčice su u kući s majkom, a otac je zadržan u policiji.

Nogometaši Hajduka plasirali su se u Ligu Evrope odigravši 1:1 sa Unireom u Bukureštu. Bilasco je u drugoj minuti zatresao mrežu Hajduka i donio domaćim nadu da mogu do pobjede od tri gola razlike nad splitskim klubom. Nakon nešto više od sat vremena igre gosti su ostali sa deset igrača. Zbog drugog žutog kartona isključen je Brkljača. Igračku prednost Rumuni nisu uspjeli iskoristiti, a u 82. minuti i oni su ostali sa 10 igrača. Isključen je Maftei. Gosti su sve dileme oko prolaska u Ligu Evrope.

Zagrebački Dinamo, kojeg sa klupe vodi Vahid Halilhodžić, slavio je i u uzvratnom susretu kvalifikacije za Ligu Evrope. Modri su u uzvratu slavili sa 2:1. Gyor je u 17. minuti došao u vodstvo golom Ceolin. Ipak, Zagrepčani su golovima Sammira iz jedanaesteraca u 45. i 84. minuti.

PAOK je nakon produžetaka slavio u Istanbulu protiv Fenerbačea. U Solunu su slavili igrači PAOKA minimalnu pobjedu od 1:0. Igrala se 50. minuta kada je Belözoglu anulirao prednost Grka. Ipak, ekipa iz Turske nije uspjela doći do drugog pogotka koji bi ih odveo u Ligu Evrope. Zlatan Muslimović je u igru ušao u 83. minuti. Prolazak PAOK-u osigurao je upravo bh. reprezentativac u 102. minuti jako lijepim golom.

Maccabi iz Tel Aviva slavio je pobjedu nad PSG-om od 4:3, ali im to ipak nije bilo dovoljno za prolazak, jer su Parižani u prvoj utakmici slavili pobjedu od 2:0. Ono što je bitno jeste da je Medunjanin postigao treći pogodak za Izraelce. Hoarau je u 40. minuti doveo PSG u vodstvo iz jedanaesterca, da bi na 1:1 poravnao Altar četiri minute kasnije. Giuly je 64. minuti ponovo doveo Francuze u vodstvo, da bi samo dvije minute kasnije na 2:2 poravnao Avidor. Maccabi je u vodstvo od 3:2 doveo Haris Medunjanin u 83. minuti. U Sudijskoj nadoknadi Fracnuzi poravnavaju preko Nenea iz jedanaesterca, a konačnih 4:3 postavio je Atar, također u sudijskoj nadoknadi.

Liverpool je pobjedom na gostovanju kod Trabzonspora od 2:1. Turci su nakon pet minuta anulirali prednost Engleza iz prve utakmice. Strijelac za Trabzonspor bio je Gutiérrez. Prednost od 1:0 imali su do 84. minute kada autogol postiže Kacar. Kuyt je četiri minute kasnije donio pobjedu Liverpoolu.

Lech Poznan je odigrao bez pogodaka sa Dnipro. Poljaci su prošli u Ligu Evrope zahvaljujući pobjedi iz prve utakmice od 1:0.

Svi smo pokušali bacati žabice po površini vode, no skupina golf majstora morala je upotrijebiti svoje najbolje trik udarce kako bi odgovorila na ovaj izazov...

Nekoliko boračkih organizacija sa prostora Unsko - sanskog kantona danas će pozvati borce da umjesto masovnog protesta krenu u štrajk glađu, saznali smo iz pouzdanih izvora.

Novčane naknade

Njihovi zahtjevi su i dalje isplata tri zaostale naknade iz 2008 godine, 450 maraka svakom borcu koje im duguje država i koje se pokušavaju sakriti i otpisati.

Na svjetlo dana izronule su i uplatnice koje su uposlenici ministarstva za Borce isplaćivali sebi kao jednokratnu novčanu pomoć, a među njima je i sam ministar Mirsad Vojić, što još više povećava nezadovoljstvo branitelja.

-Radila sam kao sekretarica udruženja veteranske organizacije u Bihaću, gdje smo sve zahtjeve za novčanu pomoć prosljeđivali u pisarnicu ka Ministarstvu za borce, a iznos je bio limitiran na 500 maraka za jednokratne novčane pomoći, te samo u slučaju liječenja može se tražiti uvećan iznos do 1.400 maraka. Imala sam devet takvih zahtjeva od boraca, a ministarstvo je isplatilo samo jednom i to Rašidu Jušiću bivšem predsjedniku naše organizacije - kazala nam je Jasminka Baković.

Takva ograničenja radnici ministarstva nisu imali, gdje postoje dokazi da su negdje isplaćivali sebi i 5.800 maraka u cijelom iznosu.

Manja grupacija

- Ja sam se ministru Vojiću i premijeru Dediću obraćao lično više puta na sastancima u Vladi USK, gdje su mi bezbroj puta obećavali jednokratnu novčanu pomoć za liječenje moje kćerke koja je imala dvije operacije na glavi, sa dijagnozom hidrocefalusa. Već 14 godina idem sa njom na kontrole u Sarajevo i nikada niti jedne marke nisam dobio od pomenutoga ministarstva.- kazao nam je Jasmin Nadarević, predsjednik unije veterana iz Cazina.On i drugi poput njega bit će u masi boraca koji će štrajkati glađu, ako baš dođe do toga.Premijer Vlade Unsko-sanskog kantona Šemsudin Dedić se nada da će borci odustati.- Te kritike na nas upućuju iz manjih grupacija boraca, naša Vlada je osigurala 15 miliona maraka za primjenu zakona o dopunskim pravima boraca i prednjačimo među ostalim kantonima. Mogu vam reći da sav novac biva utrošen u prave svrhe - reagovao je kantonalni premijer Šemsudin Dedić.To što se u navedenim primjerima nepobitno dokumentuju primjeri neravnopravnosti i nepravde, za njega su izuzeci koji ne potvrđuju pravilo?!

Haris Silajdžić ponovno je pozvao na ukidanje članka 17. Zakona o državljanstvu, tvrdeći da on diskriminira "pola milijuna bh. državljana koji su zbog genocida i etničkog čišćenja spas potražili u drugim zemljama". Kao i prethodnih godina, pitanje dvojnog državljanstva ponovno se našlo u žiži predizborne kampanje.

No, ovaj Silajdžićev ne(očekivani) potez može se promatrati i kroz prizmu paničnog straha, iz razloga što se dosad više od 40.000 građana odreklo bh. državljanstva. Iako nema podataka o nacionalnoj pripadnosti onih koji su se odrekli, prema nekim informacijama, bh. državljanstva su se odricali, kako Hrvati i Srbi, tako i Bošnjaci, ali u manjoj mjeri.

Kako su godišnji odmori još uvijek u tijeku, mnogi naturalizirani "Nijemci" i "Austrijanci" iz BiH upravo ovih dana borave u BiH i, kako doznaje Večernji list, ispisuju se masovno iz bh. državljanstva. Među onima koji se ispisuju nalaze se mlađe osobe koje su napunile 18 godina i već sada svoju budućnost vezale uz zemlju u kojoj žive i gdje su završili dio školovanja.

Nakon što je agresija na BiH raselila građane diljem svijeta, mnogi od njih su se odlučili nikada više ne vratiti, ali i odreći se bh. državljanstva. Prema podacima kojima raspolaže Ministarstvo civilnih poslova BiH, od 1992. ukupno su se 40.643 osobe odlučile odreći bh. državljanstva. Zanimljivo je kako je trend odricanja bio neujednačen svih godina.

Naime, do 2000. ovaj trend nije bio toliko izražen. Tek nakon 2000. bilježi se porast odricanja, da bi 2003. kulminirao rekordom kada se 9200 građana odreklo državljanstva BiH, navodi se u podacima